Vladislav Petković Dis je jedan od najtragičnijih, najneshvaćenijih i najčistijih lirskih glasova srpske moderne. Autor antologijskih pesama kao što su "Nirvana", "Možda spava" i "Tamnica", Dis je u srpsku poeziju uneo motive sna, slutnje, iracionalnog i viziju sopstvene tragične sudbine (poginuo je u Jonskom moru 1917. godine kada je brod na kojem se nalazio torpedovan). Pre nego što je njegova zbirka "Utopljene duše" postala klasik srpske književnosti, Dis je živeo životom siromašnog beogradskog boema, a u potrazi za stalnim zaposlenjem proveo je značajan period radeći na carinarnici u Pančevu.

Ovaj pančevački period, iako prozaičan po prirodi posla, pružio mu je materijalnu sigurnost za pisanje i uticao na melanholične tonove njegove poezije koji su odjekivali nad Tamišem.

Dolazak u Pančevo i rad na carinarnici (trošarini)

Vladislav Petković Dis je rođen 10. marta 1880. godine u selu Zablaću kod Čačka. Pošto nije uspeo da položi maturu i završi klasične škole, preselio se u Beograd gde je živeo u teškom siromaštvu, pišući stihove i provodeći noći u boemskim kafanama Skadarlije. Shvatajući da se od poezije ne može preživeti, njegovi prijatelji su mu preko svojih veza pomogli da dobije posao u državnoj službi.

Tako je Dis 1903. godine raspoređen na rad u Pančevo, na mesto privremenog pisara na tamiškoj carinarnici (trošarini). Pančevo je u to vreme, kao granični grad između Austrougarske i Kraljevine Srbije, imalo izuzetno frekventan rečni saobraćaj. Disov posao se sastojao od merenja i evidentiranja robe koja je lađama stizala iz Beograda i unutrašnjosti Srbije na pančevačko pristanište.

Posao na carinarnici na obali Tamiša bio je monoton i naporan. Dis je provodio sate u hladnoj carinskoj kućici pored reke, beležeći džakove žita, bačve piva iz Vajfertove pivare i drugu robu. Međutim, upravo mu je taj boravak pored tihe, banatske reke i posmatranje magle nad Tamišom u jesenjim jutrima dalo mir koji mu je bio potreban za pisanje.

Dis i Isidora Sekulić – Dva pančevačka sveta

Tokom Disovog rada na carinarnici u Pančevu, u istom gradu je kao nastavnica u Devojačkoj školi radila i Isidora Sekulić. Iako su živeli u istom gradu i delili iste prostore gradskog korzoa u Njegoševoj ulici, njihovi svetovi su bili potpuno različiti:

  • Isidora – intelektualni kosmopolita: Isidora je bila visokoobrazovana, stroga, posvećena učenju jezika i nauci, boreći se sa palankom svojim radom i autoritetom.
  • Dis – boemski sanjar: Dis je bio neuredan, povučen, bez akademskih titula, čovek intuicije i kafanske melanholije koji je svoja osećanja pretakao direktno u stihove bez akademskih pravila.

Zanimljivo je da je Isidora Sekulić kasnije, kada je Dis objavio svoju prvu zbirku "Utopljene duše" 1911. godine, napisala jednu od najoštrijih i najpoznatijih književnih kritika u srpskoj kulturi. Ona mu je zamerala nedostatak forme, zanatske aljkavosti i pesimizam koji je smatrala destruktivnim. Ipak, ova kritika, iako oštra, prepoznala je Disov nesumnjivi lirički dar, a oboje su ostali zabeleženi kao ključne tačke koje su u isto vreme obeležile pančevačku kulturnu scenu početka 20. veka.

Povratak u Beograd i večnost

Nakon nekoliko godina carinske službe na Tamišu, Dis je napustio Pančevo i vratio se u Beograd, gde se posvetio isključivo književnosti i novinarstvu, osnovavši porodicu i ušavši u krug najznačajnijih srpskih pesnika moderne. Njegov boravak u Pančevu ostaje zabeležen kao period tišine i rada na obali reke, u kojem je carinski pisar u magli Banata sanjao stihove koji će ga uvrstiti u večnost srpske poezije.